Karavana PREVLAKA-VUKOVAR Zajedno u ratu - zajedno u miru

Teško je ovih dana pisati o Vukovaru i svemu onom što je prošao taj grad zajedno sa svim svojim ljudima.

Ima već par godina da je moj prijatelj Đani organizirao karavanu pod geslom „ZAJEDNO U RATU – ZAJEDNO U MIRU“ od Prevlake do Vukovara.

Kako nisam imao motor, nažalost prve dvije godine sam morao propustiti, ali bili su praćeni na svakom koraku, što preko raznih foruma, raznih live streamova i ostalih. Kako sam se napokon dokopao svoje sjenkice ove godine ni za šta se ne propušta odlazak u Karavanu i samim tim odavanje počasti gradu heroju, svim njegovim herojima i svim Vukovarcima.

Kako već znate Karavana kreće iz Prevlake 14.11. i vozi po etapama do Vukovara. Prva etapa je Prevlaka-Knin, druga etapa 15.11. je Knin-Zagreb, treća etapa i finalna je 16.11. Zagreb-Vukovar.

E sad se događa ona nikad preboljena nervoza od nečeg velikog i nečeg s čim si ponosan iz srži cijelog svog bića. Nešto što želiš i nešto s čim si odrastao i nešto što je ostavilo ogroman trag na tebi, tvojoj obitelji, nešto što je izgradilo tvoju Domovinu u samim temeljima. Zbog posla ne uspjevam pratiti Karavanu od samog početka iako sami Bog zna koliko su mi bili u mislima na svakom zavoju cesta koje dobro poznam, na svakom stajanju i susretu s nesebičnim ljudima koji su se potrudili organizirati i prihvatiti jednu takvu skupinu domoljuba i velikih zaljubljenika u dva kotača.

Napokon dolazi taj 15.11 i ja radim samo do podne, više ne mogu ostat na poslu zbog svoje glave koja ne misli ni na što drugo osim dočeka Karavane u zagrebu i sretanja dragih ljudi, štoviše braće s juga. Na brzinu pakiram stvari, punim bisage kojom litrom domaće rakijice, vežem vreću za spavanje na sedlo iza sebe i pun ponosa kačim hrvatsku zastavu na motor.

Sjedam na motor i pičim do jednog moto dućana kupit još nazuvke na kišno odjelo ako slučajno bude kiše da mi baš čizme ne promoče, jerbo nije baš zdravo hodat mokrih nogu.

I tako planirano vrijeme je bilo da Karavana negdje oko 15 sati bude u zagrebu na benzinskoj pumpi.

Nadobudno dolazim već u 14.30 na pumpu i srećem par ljudi koji se već lagano okupljaju u isčekivanju.

Normalno Karavana je kasnila i stigla je na pumpu tek oko 19 sati. Kratko zadržavanja i pozdravljanje i lagano krećemo prema Dugom Selu gdje ćemo spavati u organizaciji MK Tigrovi. Prva moja vožnja u tako velikoj koloni.

Prvu noć nemam što govorit. Susret s poznanicima i ispijanje piva do kasno u noć.

Iduće jutro mi se dogodio prvi čudni osjećaj.

Upalili smo motore i krenuli prema Velikoj Gorici. Idemo obilaznicom oko Zagreba i prelazimo most na Savi. U praskozorje gledam hladno sunce kako pomalo pokazuje lice iznad smrznutog tla i inja na granama. Prekrasna slika za početak putovanja, nažalost nisam je mogao uslikat u vožnji.

Prvo stajanje je već u Velikoj Gorici na spomeniku palim borcima. Tu nam se priključuje još jedan dio motora i krećemo lagano prema Sisku.

U Sisku je malo duže stajanje i već je rano jutro pa sam se priključio MK Nomadi iz Župe Dubrovačke na koji Jack Daniels. Slikanje na spomeniku i u tom trenutku mi pogled pada na jednog starijeg čovjeka u dugom kaputu, kako stoji kraj spomenika i promatra nas sa suzama u očima. Nakon toga govori nešto Bepeu. Prišao sam Bepeu i dajem mu bocu da popije malo i pitam: „Bepe šta je htio ovaj čovik“? Na to Bepe odgovara, tu na spomeniku mu je sinovo ime pogino je u ratu. Nakon te rečenice ostao sam u svojim mislima jedno vrijeme dok me zvuk upaljenik motora nije vratio u stvarnost.

Sisak spomenik

 

 

Sisak

Idemo dalje prema Kutini. Kolona je sad zasad poprilično velika i ja se nekako najugodnije osjećam vozeći se iza Vlahe MK Omiški gusari. On vozi velikog choppera i baš tempom kakavi i meni odgovara. Na samom ulazu u Kutinu gledam sa strane ceste neka kerina lutalica. Odjednom se diže i pođe trčat preko ceste ko da ga svi vragovi gone. Mislim se ako mi ovaj uleti pod prednji kotač nema ništa ni od mene ni od motora ni od Karavne za mene dalje. Sreća pa je Vlaho bio isprid mene i on je to rješio sa svojim chras barom udario je pseto direkt u glavu i odbacio ga u jarak pored puta. Uf opasnost izbjegnuta Vlaho piće plaćam čim stanemo. Ulazimo u Kutinu, prvi put sam tamo i grad mi se jako sviđa. MK Vilenjaci su tu organizirali doček uz kuhano vino, pivo i ostale delicije.

Kutina

druženje u Kutini

Kutina

Tu stajemo jedno vrijeme i krećemo dalje za Požegu. Vožnja bjaše ko vožnja uhvatiš svoj tempo i voziš se u grupi koja ima sličan i to je to. Dolazimo u Požegu na glavni trg u centru grada. Tamo nas dočekuje gradonačelnik s pripremljenim govorom koji se nije potrudio ni pročitati par puta prije tako da je cjelio vrijeme govora zamuckivo i krivo čito s papira, ali nismo mi tu zbog njega. Trg je prepun motora i radoznalih građana. Opet sjedamo i idemo na neki lokalni stadion gdje je MK Independet Čopor organizirao ručak. Bilo je tu svega. Pečenja, čobanca, čvaraka svega svega što možeš zamislit i poželjet. U jednom trenutku odlazim s MK Beštije na obližnju benzinsku popravit stanje goriva u motoru i stanje zraka u gumama. Odlučujemo ostat na benzinskoj i popit još bocu vina prije polaska. Napokon krećemo i kao da je vrag ušo u sve nas jurimo i guramo se cjelim putem od Požege do Đakova. Već lagano pada noć i čudno se voziti po ovim slavonskim cestama. U jednom selu opet ogromna opasnost. Kako je ogroman broj motora prolazio kroz selo, uznemirile su se krave i počele trčati od dvorišta do dvorišta i po cesti i okolo ceste. Čista sreća pa se nikom ništa nije dogodilo u tom napadu kravljeg ludila. Dolazimo u Đakovo ispred katedrale u već je skoro noć. Gledam u katedralu koju vidim prvi put u životu i vidim da se lagano pale svijeta. Domaćini iz Đakova su pripremili štand s kobasicama i pivom, a i njihove žene su napekle tradicionalnih kiflica i lijepo ih složile u velike pletene košare i djelili sudionicima karavane. Nakon kratkog stajanja krećemo prema Vinkovcima i dalje prema krajnjem cilju Vukovaru.

Požega na trgu

Požega

Požega

Prolazak kroz Požegu

Đakovo

Đakovo - katedrala

Đakovo katedrala

Evo dok ovo pišem lagano se ježim od sjećanja na osjećaj. Prolazimo kroz Vinkovce i po svim selima ljudi stoje uz ceste i pozdravljaju nas, djeca trče iz dvorišta škola, neki mašu zastavama…

Ravna cesta vodi prema Vukovaru. U daljini ispred sebe vidim plavu policijsku rotaciju, odmah iza nje orgomni barjak i crvena svjetla od repova motora. Pogled u retrovizor i vidim beskrajnu kolonu žutih farova dokle god mi pogled seže.

E sad tu su se javili čudni osjećaji. Ponosan si na to što dolaziš na obljetnicu, a u isto vrijeme se ogromna tuga gomila. Napokon dolazimo u Vukovar i stajemo kod doma Blago Zadro (pored tenka) tu ćemo spavat, a prekoputa je legendarni kafić Mustang. Nešto sam pojeo ni sam ne znam što i odlučujem ostaviti sve sudionike Karavane da se zabavljaju i pričaju. Nekako sam se osjećao sjetnim. Sjeo sam na motor upalio ga, i popušio cigaretu na njemu. Odlučio sam idem solo u grad i na Ovčaru. Već je noć i ništa se ne vidi, a i hladno je. No odluka stoji. Vukovar spava. Spava apsolutno nesvjestan (bar se tako čini) da će tisuće i tisuće ljudi proći njegovim ulicama u iduća dva-tri dana. Krećem lijepom širokom cestom prema centru kroz hladnu slavonsku noć. U centru stajem na bankomat i usput se lagano vozim starim dijelom na kojem su još vidiljivi ožiljci rata i razaranja koje je pretrpio ovaj grad. Ožiljci mržnje i ludila, a na drugu stranu stoji hrabrost, želja i ponos. Na kraju odgromna žrtva. Zrak je imao čudan miris i okus. Bio sam već prije u Vukovaru, ali večeras je nešto drukčije bilo u zraku. Prolazim pored vodotornja i krećem dalje sam ravnom cestom prema Ovčari. Noć je i prolaznici su rjetki. Prolazim groblje i skrećem desno u polje na malu cesticu koja vodi do Ovčare. Parkiralište je prazno. Nema ničega samo je moj motor potjerao neke noćne ptice u let kad sam došao. Skidam kacigu i dolazim do spomenika. Čudni osjećaji, ali tamo ne puše vjetar, ne čuje se ništa. Jednostavno izgleda kao da je sve umrlo. Ne mogu to ni opisat. Sjeo sam na klupicu pored jednog stabla i zapalio cigaretu pritisnut cjelom atmosferom.

Vukovarska noć

motori ispred tenka

Sjedam nazad na motor i odlazim na još jednu čik pauzu pored vodotornja. Spuštam se u grad i srećem neke svoje kolege iz Karavane. S njima pijem piće i vraćam se u Mustang.

Tu sam se malo uspio opustit i popit koje piće iako uopće nisam bio slavljenički raspoložen. No tad je jedan čovjek (poslije mi rekli da je svećenik) rekao onako na glas: Pjevajte momci, pjevajte, cjelu noć nek se slavi. Razloga imamo. Te riječi su me malo digle i navalio sam na vino s ostalom ekipom.

Ujutro buđenje, doručak kod Ćorka na ranču i krećemo. Kolona bez kraja prolazi Vukovarom i dolazimo na groblje. Na spomen obilježju slušamo govor gradonačelnika, potom odlazimo na Ovčaru u spomen dom i na mjesto gdje su svi oni ljudi poubijani. Mjesto apsolutno drukčije izgleda danas nego sinoć kad sam bio prisutan. Tu nam drži govor Petar Janjić poznatiji kao Tromblon. Nevjerojatno kako je planski odrađeno ubojstvo preko 200 ljudi.

Nakon tog vraćamo se u centar na kavu. Sjedim sa Zlajom i Ivanom na kavi i kukam kako bi htio pojest juhu il nešto toplo. Oni se slažu i ubrzo nalazimo restoran ispred kojeg piše: Juha, bečki i salata – 30 kn. Odlično. Upadamo u restoran kad unutra 10-ak kolega bikera sjede i jedu. Tako i mi. Najeli smo se, ugrijali i popili koje piće. Odlučujemo otić do Iloka na razgledavanje i crno vino, međutim kiša nam kvari plan. Sjedamo na motore i vraćamo se u Mustang. Tamo nailazi Đuka moj prijatelj iz Vukovara i govori meni i Zlaji da smrdimo ko konji i sjeda nas u auto i vozi kod sebe kući na koje pivo i tuširanje. To tuširanje toplom vodom me apsolutno vratilo u život.

Tu noć su došli i neki prijatelji iz Samobora tako da smo se zapili malo jače. Ja sam otišao kažu ljudi negdje oko 4 spavat.

Fešta u Mustangu

Ispred Mustanga

HVO u Mustangu

Dolazak na Memorijalno groblje

Polaganje vijenaca na centralnom spomeniku

Spomen dom Ovčara

Ovčara

Ovčara polaganje vijenaca

Ujutro buđenje i mala grupica od nas 15-ak kreće ranije za Zagreb. Oko 18 dolazimo u Zagreb i lagano se razilazimo svaki na svoju stranu do idućeg susreta.

Počasna straža (u pozadini Mustang)

povratak u ZG

povratak (desno na slici Bepe, Zlati i Zlaja)

Vukovar,

Što napisati o tom gradu, njegovim ljudima. Svaki put kad sam tamo osjećaji mi se mješaju, a u isto vrijeme pljeni nekom posebnom ljepotom. Jedino što mogu reć vidimo se opet dok god budem mogao dolazit.

Hvala

 

U Velikoj Gorici 2010

snimke iz 2009

 

PUTOVANJE HRVATSKA-BOSNA I HERCEGOVINA-CRNA GORA-HRVATSKA

Uvod

Nakon pet godina sanjanja motora i jednog ovakvog putovanja kakvo sam napravio, napokon ove godine u proljeće uspijem sabrat svu situaciju i nabavit svoj prvi motorić.

Honda Shadow VT 750 C, poznatija ko moja mala Sjenkica.

Kupim tako ja motor, dovezem ga doma, prepišem, uredno osiguram, registriam, napravim servis i lagano vozikam okolo na kratke rute jerbo još nemam vozačku (zbog glupog zakona koji su uveli nedavno kod nas).

I tako između kratkih vožnjica i posjećivanja pokoje motorijade, jednom prilikom na Krku ispričam kolegi Matiji za svoj plan i pitam ga onako više iz pića i zajebancije hoće li sa mnom. On veli da hoće i tako smo se mi dogovorili.

Putovanje

13.07.2010.

Na ovaj datum je putovanje tek bilo sigurno. Naime taj dan sam polagao vozački za motor, na sami rodjendan, a već sutra je Matija trebao doć do mene i prekosutra smo trebali krenut na put.

Ne moram govorit kakva mi je trema bila. Prvo mi motor nikako nije pasao (Kawasaki ER-5) molim te lijepo motora za polganje nakon vožnje Sjenkice. Drugo me jebe osmica na poligonu, nikako je ne mogu napravit dva puta za redom. Naime muči me dupli lijevi zavoj. No kako kažu u mom kraju „jebeš čovika koji se ne zna snać“ ja udario tom politikom i maknem taj čunj koji me mučio van linije za jedno 20-ak cm. Taman koliko mi je falilo da prođem. No ne smije zaboravit ni prijateljicu Anu koja mi je stvarno dobro došla u tim grdim trenucima (imao sam i nekih privatnih problema baš u to vrijeme). Naime cijelo vrijeme u kacigi sam pjevao pjesmu koju mi je ona poslala za smirenje.

Bruce Springsteen – Pay me my money down. I stvarno je pomogla. Neću govorit kakvo je olakšanje bilo kad je ispitivač iz HAK-a potpisao da sam položio ispit i kako je bilo slatko trčanje po policiji pred kraj radnog vremena da napokon dobijem vozačku.

Uspio sam sve to srediti i navečer sjednem napokon apsolutno legalno na svoju Sjenkicu i upalim motor u nadi da ću bacit đir od nekakvih 100 km po Zagrebu i okolici. I tako se vozim, a na povratku kući primjetim da mi ne radi far, da se vozim samo na poziciji.

Normalno stajanje u kafani da pitam prijatelje šta je, oni govore mjenjaj žarulju, ja promjenim žarulju kad ono ništa.

14.07.2010.

Ujutro me Matija zove da je krenuo iz Rijeke prema meni u Samobor. Ja mu priopćavam lošu vijest da mi Sjenkici ne radi far i normalno kažem kreni ti prijatelju ja ću to sredit do popodne.

sklapanje shadow-a

I tako ja raskopo motor, došao jedan prijatelj, drugi, treći i nitko ne zna zašto mi ne radi far. Zovem servisera, on mi lijepo kaže da me može primiti jedino sutra popodne, a u isto vrijeme se javlja Matija da je na piću s nekim bikerom kojeg je sreo uz put i da će brzo kod mene stić. Jebaji ga, odlučujem da idem na put bez svijetla, samo na poziciji, jer ionako ćemo se samo danju vozit. Sklapam motor i već Matija zove da je kod Kauflanda da dođem po njega. Sjedam na motor, stižem pred Kaufland a Matija će meni: „Šta sereš kompa, pa radi ti far!“ Sad mi ništa jasno, gledam far on svijetli, a prije minutu nije svjetlio. Sreći nigdje kraja.

Vozim Matiju do Iguane gdje se okupljam s ekipom, pa do sebe doma na ručak. Nakon par pivica i malo razgovora dolazimo na ideju da se idemo malo provozat po Zagrebu i okolici da ne sjedimo bezveze. Obavljam dva telefonska i već imamo ekipu koja će s nama. Drvo iz MK Stari Grad – Samobor i Neno Free Rider HellCat. Palimo motore nas trojica (Matija, Drvo i ja) i krećemo prema Zagrebu gdje nas u Bikers Beer Factory čeka Neno.

Neno, Drvo, Martina, ja i Matija

bikers beer

janbini uradci

ispred bikersa

Bikers Beer Factory je jedna kafanica (malo veća) gdje se skuplja isključivo populacija na dva kotača, a usput djele dvorište s ekipom iz Janbo Custom&Chrome. Nakon par pivica u Bikers Beer Factory-u pada odluka da odemo do clubhouse-a HOLLISTER MC. Zovem jednog člana Hollister-a i on mi govori kako su dečki gore i da slobodno dođemo na pivo. I tako sjedamo na motore i pičimo prema Hollisterima. Dolazak u clubhouse, piće, dva s dečkima (do tad Matija malo slikao) i rađa se ideja da drugim putem idemo u Samobor u Iguanu na piće i u još jedan rock-caffe zvani Vanda.

I tako mi sjedamo opet na motore i pičimo u Samobor, popijemo po piće u svakoj od navedenih birtija u ogromnu dozu zajebancije i opet se (mojoj) ludoj glavi rađa nova ideja. E ajmo sad opet do Zagreba u birtiju Route 66 koja je nekad bila respektabilno bikersko i rockersko okupljalište. Drvo me nonšalantno šalje u pizdu materinu i ide doma sa smješkom na licu, Neno prihvaća, jerbo on živi u Zagrebu, a Matija spava kod mene pa i nije baš da ima previše izbora J

Opet na motore i pravac Zagreb. U Route 66 atmosfera skoro pa komorna, ali nas tri se ne damo. Priča od motora, muzike, odnosa s babama i tako. Dolazi vrijeme za rastanak, Neno na jednu stranu, Matija i ja prema Samoboru. Normalno nakon ovoliko cuge smo malo i ogladnili pa odlučujemo do prijatelja na kebap u Samobor. Normalno on odmah zove na piće na koje pristajemo i nalazimo se na tifonovoj benzinskoj pumpu (jerbo iza ponoći u Samoboru ništa ne radi). Pijemo piće s njim, srećemo policajca u uniformi mrtvog pijanog koji nam, jer smo bikeri, još okreće rundu. Nakon toga idemo do mene doma i sjedimo na terasi uz pivo do nekih 3 ujutro, a buđenje je dogovoreno oko 9.

15.07.2010.

Ujutro me Matija pokušava probudit i nekako uspjeva negdje iz petog puta. Moja Mater pravi lipi doručak i dok smo pojeli, lagano stavljamo stvari na motore i krećemo u Iguanu gdje nas čeka ekipa uz kavu da se pozdravimo prije puta.

natovareni pred polazak

Brzinska kavica, stajanje na benzinskoj, pumpanje guma, točenje benzina i laganini polazak. Dogovor je bio da ja budem road capetan, jerbo ja sam već prolazio svim ovim cestama prema jugu. Krećem na autoput (cca 150 km, da se ne vozimo po lošim cestama) prema Okučanima.

Normalno nadobudno smo obukli svu opremu na sebe i nakon 1.30 h vožnje prvo šta smo napravili kad smo sišli s autoputa smo pobacali svu opremu sa sebe i naručili hladno piće. Sjedimo mi tako ispred kavane „složna braća“ kad primjećujemo kako cestom prolazi crveni Harley Davidson – Electra Glide. Krećemo prema granici koja je udaljena nekoliko km i meni opet far ne radi, vozim se na poziciji. Na samom graničnom prelazu Matija mi govori da nije kupio eure nego ima samo kune.

ulazak u BiH

Pređemo granicu i stanemo pored table welcome to republic of srpska, okrećem glavu i vidim dva tipa u kafani sjede i pošaljem Matiju da kod njih razmjeni kune za eure i on kaže da je zadovoljan i da je dobro prošao. Krećemo dalje kroz tzv. republiku srpsku i stajemo u jednom kafiću Actros u koji ja obavezno stajem na piće i pojest nešto.
Matija je oduševljen uređenjem, a kafić stvarno predobro izgleda. Krećemo dalje i u Laktašima nas opet pretiče ona ista Electra Glide. Vozimo se prekrasnim kanjonom Vrbasa uz pokoju stanku za slikanje i druženje s ljudima koje smo sreli uz put. Negdje na pola kanjona moja sjenkica pokazuje znakove manjka goriva i tako mi stajemo ispred Jajca (Bočec). Tankamo motore i jednoglasno zaključujemo da je vrijeme da malo odmorimo uz pivo. I tako mi popijemo pivo i spremamo se opet u sedla, kad na cesti opet ona ista crvena Electra Glide. Mašem vozaču i ujedno pokazujem da stanu na pivo. Normalno čovjek oduzima gas i parkira motor do naših. Ja sam snimio Njemačke tablice i sad očekujem nekog našeg gastarbajtera koji ide u svoje selo s super motorom i nevistom pokazat se materi. Ja njemu vičem dobri dan, kako je, a on mene u čudu gleda i izjavi HELLO. ????????????? Koji je sad vrag, šaltam se na engleski i sjedamo za stol. Tip je Bryan, a ženska Ann-Beth (inače užasno podjeća na moju prijateljicu Anu koji sam spominjo na početku putopisa) inače su iz Californije, a motor je iz Njemačke.

Matija, ja, Ann-Beth i Bryan - benzinska na bočecu

I tako se dogovaramo uz pivo da idemo zajedno do Bugojna, gdje ću ih ja uputit za Mostar pa će oni dalje na put koji je jako dugačak. Preko Istanbula do Kijeva pa nazad u Njemačku. Tip nam poklanja majice od svoje firme (bavi se prodajom Harley-a). Putujemo zajedno tu našu zadnju relaciju uz stajanje u Podmilačju gdje je svetište Sv. Ivana (Ive), pa se vozimo do Jajca gdje stajemo slikat se na vodopadu i popit malo vode. U Jajcu skoro prva pizdarija. Tip s golfom dvicom na praznom parkiralištu ide direkt na mene. Nisam shvatio jel to zato što je on gledo nešto sa strane pa me nije vidio ili je jednostavno zbog šahovnice na mom ramenu.

bryan u dimu cigareta :-)

motori u Jajcu

Pliva susreće Vrbas

kanjon Vrbasa

nova crkva i motori

Jajce 1

Jajce 2

Vodopad Plive

Electra Glide HD

No kako bilo uspjeli smo stić do Bugojna i tamo se pozdravljamo s ovo dvoje dragih ljudi. Dolazimo kod moje babe Zrinke na piće i onda odlazimo kod druge babe koja skoro pada u nesvjest kad je skužila da nas dva s motorom ulazimo u dvorište. Naime ujutro me nazvao moj bratić Fran i pitao jel stižem i rekao babi i svojima (mojoj stini i stricu) da dolazim, a oni mu nisu vjerovali. (Mali je prvi osnovne pa malo zna izmišljat J).

Normalno odmah se skupila strina i baba iznjele ono šta je ostalo od ručka, koju ladnu pivu. I tako smo mi sjedili ispod jabuke u dvorištu i jeli dok su Fran i njegova ekipa skakali oko motora i raspravljali koji je bolji. (Dica ko dica). Baba Pavka i strina se povlače u kuće, nas dva ostajemo ispod jabuke pit vino, kad upada stric s puta i diže nas. Odlazimo u grad, nalazimo se sa stričevim kumom, opet jedemo meso s roštilja i zaljevamo pivama. Tako je završio i ovaj dan.

16.07.2010.

Buđenje u laganoj atmosferi oko 10 ujutro. Lagana kavica i pada odluka. Danas idemo za Livno, ali prije tog ćemo čekat da se javi ekipa i usput ću Matiji malo pokazat svoj rodni grad.

Odlazimo opet kod babe Zrinke, ostavljamo motore i zajedno (hvala Matiji) obilazimo grobove mojih djedova, nekih prijatelja, centralni spomenik palim Hrvatskim borcima. To sam vrijeme šetanja po groblju, između molitvi, iskoristio da Matiji objasnim malo povjesnu i političku situaciju ovog nekad respektabilnog grada.

Završavamo posjet groblju, vraćamo se kod babe Zrinke i ostajemo s mojim rođacima na ručku i pada ideja da odemo posjetiti Ricky's bar (jedno od rijetkih kafića u Bugojnu u koje zalazim). I tako moj rođak i žena mu i nas dvojica odlazimo u birtiju. Tamo nam se kasnije priključuje moj krizmani kum i njegov mali. Par pića i odlazimo nazad kući, jerbo treba opet natovariti motore i lagano krenit prema Livnu. Dolazimo kući kad gle iznenađenja. Baba Pavka napravila burek. I normalno navalili smo ko da ništa nismo danima jeli i spucali skoro cjelu tepsiju.
U međuvremenu javlja se na mob Čola – Road Capetan S.P.O.M.-a (skupina prijatelja obožavatelja motora) iz Livna. Dogovaram s njim da krećem kroz nekih pola sata, točnije oko 17 h. I tako je i bilo. Krećemo lagano kroz koprivnicu, planinskom cestom prema Kupresu. Tu upadamo u prve probleme, jer se jedan majmun s kamionom svim silama trudio zgurati nas s ceste i cjelo vrijeme se kreten vozio Matiji na guzici, a ja naprijed ne mogu jače tjerati motor zbog prevelikih zavoja i izbrazdane ceste. Katastrofa. I tako smo se s majmunom na leđima vozili sve do Kupreških vrata (tunel između Kupresa i koprivnice). Tamo smo odlučili stati i uslikat prekrasan prizor kupreškog polja. Nakon par slikica spuštamo se u sami grad i stajemo na benzinsku nadopunit goriva te usput slikamo staru crkvu (spaljena u ratu) i novo velebno izdanje koje samo inat našeg naroda može graditi. Krećemo dalje ravnom cestom prema Šuici i na pola kupreškog polja stajemo na spomenik palim borcima Kupresa i Vukovara (Kupres i Vukovar su dva bratska grada). Slikamo se i krećemo dalje.

kupreška vrata

nova crkva

spomenik palim borcima

chopperi na kupresu

vožnja

vožnja 

Ubrzo prolazimo Šuicu i dolazimo na prekrasan kraj ispred borove glave (prevoj) i moramo stati još jednom da poslikamo kraj i sebe na praznim cestama. Stajemo i na borovoj glavi u nadi da ćemo vidjeti divlje konje (jedine u europi), ali svećenik koji ih proučava nam objašnjava da su jučer bili tu, a danas vjerojatno nekih 50-ak kilometara dalje i da nikad ne znaš gdje će se pojaviti. Pomalo tužni što ih nećemo vidjeti spuštamo se prema Livnu. Ulazak u Livno i stajanje sa strane, poziv Čoli da dođe po nas i vodi nas u club house. Club house je u biti kafić koji drži Joe – član spoma. E tu počinje dernek, Gogo struja majstor odma vadi nož i popravlja u roku od 10 min far na mojoj sjenkici (doduše sad ne radi desni žmigavac) ali far je far i radi. Nakon par pića kod Joe-a i upoznavanja s ekipom (Lukač, Deda, Nele, Gogo, Joe, Doktor…) produžujemo do Čoline kuće gdje nam je osigurano spavanje. Naime Čola ima i birtiju preko puta kuće pa tamo s njegovim starim (salut Brko) i tetkom pijemo još po koje piće. Nakon toga opet povratak u Livno gdje ekipa priprema roštilj. Ne moram ni govorit kako je bilo. Tone mesa, potoci piva itd. Ugodni razgovori prošarani pravom goveradsko-plisnivskom zajebancijom kakva treba i bit (bar po meni). Nele mi poklanja nož i amajliju za motor, kaže da ide brže i sigurnije (Hoka-Hey brate). Večer završava ugodnom vožnjom do Čole i još pokojom pričom prije spavanja.

roštilj - doktor, čola, matija, gogo, nele i ja

acustic pub - mjesto popravka fara na mom motoru

ja, Matija, Lukač, Čola

the Who - kafanica

17.07.2010.

Buđenje normalno kod Čole u kući, lagana kavica u njegovoj birtiji. Pozdravljamo Zgembu i Gogu koji rade kod Brke u radioni i krećemo prema Livnu na kavu kod Joe. Čola nas pozdravlja i ostaje ipak mora i radit. U Acustic pubu nas čekaju Doktor, Nele, Lukač i Joe. Naručuju nam kebap i mi palimo na cestu opet. Nažalost moramo napustit ovu dobru ekipu, ali smisao svega je otvorena cesta i dva choppera na njoj, dalje prema jugu.

Hvala S.P.O.M. – U na svemu šta su napravili i drago mi je da je baš ovako počelo jedno dobro druženje sa cjelom ekipom.

Sad već radimo malo veći đir na putu za Imotski. Malo je duži, ali je zato puno lijepši. Vozimo se opet prema Šuici i srećemo za Duvno (Tomislavgrad). Ulazimo u Duvno i stajemo u centru na piće odmah pored spomenika Kralja Tomislava.

Tomislav - Rex Croatum

Normalno zbog izgleda odmah do nas dolazi čovjek koji vozi motor i tako pričamo s njim jedno pola sata dok smo popili piće. Krećemo dalje i iza Duvna stajemo na benzinsku natočit motore i laganini bez stajanja lijepim krajolikom stižemo na granicu i dolazimo u Imotski. Imotski je inače mjesto u kojem sam ja ostavio svoje djetinstvo i prve dane srednje škole tako da mi je uvijek drago doć u to mjesto. Stajemo odmah kod mog prijatelja iz razreda Fix-a. Pijemo piće i odlazimo na trg gdje se nalazimo s mojim najboljim prijateljem Branom. I tako piće po piće i pada dogovor da ostajemo spavat kod Brane u kući. Odlazimo kod njega i rastovaramo motore. Pada dogovor da idem Matiji pokazat Krajinu i usput ćemo kupit meso i nabavit domaće crno vino.






Navečer klasika roštilj dolazi i Želja (još jedan frend iz škole) i pije se do jutra uz društvo teta Mirne, male Ane i Mislave.

Modro jezero - Imotsko kupalište

tvrđava Fortica iznad Modrog jezera

Crveno jezero - nikad izmjerene dubine

Imotski skalini

Stjene crvenog jezera

Imotsko polje

Imotsko polje

Zelena katedrala - Gospino svetište

Zeleni most prema svetištu

Chopperi kod Sv. Nikole putnika

Sv. Nikola putnik - sačuvo me na putovanju više puta

Matija, Brane, ja i Želja - pred zoru na plavom jezeru :-)

18.07.2010.

Jutro nakon pijanke nemam šta puno objašnjavat. Sreća teta Mirna zna kako se s tim nosi pa je napravila odličan ručak i puno puno juhe. (Hvala teta Mirna).

I tako napuštam ove drage ljude i krećemo dalje u Hercegovinu. Današnji dan smo zacrtali obić Mostar i spavat na Kravicama. Prelazimo granicu bez problema i pičimo prema Širokom Brijegu gdje radimo prvu malu pauzicu na bezninskoj te krećemo prema Mostaru. Kako nikad nisam bio u Mostaru, orjentiramo se prema turističkim znakovima. Obilazimo stari most i okolne priče, usput se srećemo s mojom prijateljicom Vesnom i krećemo dalje za Međugorje.

stari most - s jedne strane svijeta

Neretva

stari most - s druge strane svijeta

ulična prodaja

Na izlazu iz Mostara dogodila se poprilično smješna priča. Naime kako nijedan ne zna kud ide put moramo nekako saznat informacije. Sreća vidimo sa strane policijsku patrolu naoružanu radarom. Normalno vozimo punom brzinom i stajemo ravno pred njih. Dok dižem kacigu čujem jednog kako govori: „jebo te šta je ovo. Sami staju???“ lijepo smo se nasmijali toj iskrenoj rečenici i normalno policija nas je uputila u pravom smjeru.

No već u putu shvaćamo da bi mogli bit mokri do gole kože. Dok se vozimo preko Hercegovine za nama nebo paraju munje, a cjeli krajolici nestaju u crnilu oluje, ali i tu nas je čuvao Sv. Nikola Putnik (pomolio mu se ja u Imotskom). Prvi znaci kiše na nama i mi stajemo u jednu birtiju gdje smo zaglavili kojih par sati. Zovem ekipu iz MK Brotnjo da nam organiziraju nekakvo spavanje (spavanje na otvorenom ne dolazi u obzir) i oni nam kažu da se spustimo samo par metara niže i u njihovom smo club houseu. Tu kreće dobra zabava. Cjelu noć pijemo kod Joje u kaficu i normalno do izražaja dolazi hercegovačka gostoljubivost, ne daju ruku ni približit novčaniku. Mario nam ustupa cjeli apartman koji ima i ostavlja nam ključeve od garaže ako ćemo slučajno u toku noći trebat nešto uzimat iz motora.

19.07.2010.

Buđenje. Izlazim vani iz aparmana na čik pauzu i ostajem bez daha. Prekrasni pogled na cijelo Međugorje mi puca. Tako zabezeknut vidim Marievu malu kćer kako ide uz stepenice i viče: Žlica zove vas baba na kavu i marendu.

Ta dječija iskrenost na uranku me pošteno razveselila i razvukla mi osmjeh na lice. Zovem Matiju i silazimo u dvorište kuće di nas čeka kava i kajgana s domaćim sirom. Normalno odma smo dobili i jednu domaću pravu Hercegovačku lozu da nam, kako su rekli, krv bolje iđe.

VN 900 - na oluji

Shadow 750 - po oluji

MK BROTNJO

Jutro nad Međugorjem

Mario, ja i Matija u svetištu

Ubrzo dolazi i Mario pa sjedamo u sedla i idemo nazad do Joje u birtiju. Tamo molim momke da nam daju smernice kako doći do Kravica, ali ovi ne žele ni čut. Vode nas na jedno seosko imanje di dobivamo vrhunski ručak i koju kapljicu crnog vina i govore nam kako smo mi njihovi gosti i da će nas oni otpratit sve do Kravica. I tako stvarno i biva. MK Brotnjo i nas dva kroz Hercegovački krš stižemo na mjesto koje je sami Bog napravio. Neću puno pisat prepuštam vas slikama.

Kavica na Kravicama :-)

Kravice

Nažalost ni tu se ne možemo dugo zadržat. Ipak je pred nam put skoz do konavala.

Rastajemo se od ekipe iz MK Brotnjo i krećemo prema Čapljini. Momci iz Brotnja uvik ste dobrodošli kod mene i HVALA za srdačnost i gostoprimstvo. 

Ubrzo smo stigli u Čapljinu i na prvoj benzinskoj dali benzina svojim konjima i usput sam popunio bisagu crvenim Marlborom.

Vozimo se i dolazimo u Gabela Polje prema graničnom prelazu kad iz jednog pasata ispada metla od pruća ravno pod moj prednji kotač. Sreća mala brzina i nisu se šibe zaplele u kotač tako sam sam samo prešo preko metle što je uzrokovalo tako jaki Matijin smjeh da sam ga čuo i kroz kacigu unatoč otvorenom auspuhu.

Bez ikakvih problema prelazimo granicu i ulazimo u Hrvatsku. Čeka nas ravna cesta prema od Metkovića prema Opuzenu. Uživamo u krajoliku vozeći se kraj Neretve brzinom od nekih 90 km/h uredno u koloni kad jedan majmun ispred mene koči na mrtvo i staje na sred ceste u namjeri da skrene lijevo u polje. Vjerojatno zbog manjka iskustva i naglog kočenja blokira mi zadnji kotač na Sjenkici i počinjem klizat ravno čovjeku u tablicu. Ni sam ne znam otkud mi pribranost, ali uspio sam ubacit u dvije brzine nižu, pustit kočnicu, ispravit motor, pogledat Matiju u retrovizoru i obić taj auto. Nakon par kilometara na usponu prema Rabi stajemo sa strane. Naime piša mi se od straha i sav se tresem te pod hitno trebam dozu za smirenje u obliku dvije ili tri cigarete crvenog Marlbora.

Nakon pauze od jedno 20-ak minuta napokon sjedamo na motore i idemo dalje. Napredujemo dosta dobro po magistrali, držimo tempo nekakvih 100km/h, ali ja se nikako ne mogu opustit i počet vozit bez grča. Ponovo prelazimo granicu na mjestu gdje BiH izlazi na more i sječe Hrvatsku, na brzinu prolazimo i taj dio i opet na granicu ulazimo u Hrvatsku. Kako sam bio road capetan i vozio u grču odlučujem u samoj vožnji da ćemo stati i napravit pauzu u Malom Stonu na poluotoku Pelješcu, a skreće nas s puta samo 5 ili 6 kilometara.

I tako i biva. Dolazimo u prekrasno mjesto ispunjeno mirom i toplim popodnevnim suncem. Parkiramo motore i šećemo se jedno 10-ak minuta po rivi i sjedamo popit piće. Nakon tog pića sam se uspio opustit i uživat u daljnjoj vožnji do Dubrovnika. Na ulazu u Dubrovnik stajemo na mostu dr. Franje Tuđmana da se uslikamo i zapalim cigaretu. I tako nas dva pričamo naslonjeni na ogradu kad vidim dolazi mi jako poznati motor. Govorim Matiji: „ja znam ovaj dragstar od nekud.“ Kad motor staje do naših, vozač skida kacigu, kad ono moj sugrađanin Tona s ženom Gretom na godišnjem odmoru. I tako ostajemo malo duže od planiranog i Tona mi govori kako nema smještaj. Trenutak prije nego što su došli nama je prišao čovjek i nudio smještaj. Zovem toga simpatičnog čovika nazad i on se nakon malo cjenkanja pogađa s Tonom. Oni odlaze za njim negdje u Dubrovnik, a Matija i ja lagano krećemo prema Ćilipima i club houseu MK Dvije Rote. Napokon dolazimo u Ćilipe i parkiramo se ispred zatvorenog club housea. Zovem na mobitel prijatelja Nikšu da nam otvori, a on u zamjenu šalje Crnoga koji dolazi ubrzo daje nam ključ od club housea i donosi mali električni roštilj na kojem pečemo meso. Dolazi i Nikša donosi svoje crno vino (jedno od boljih koje sam ikad pio) i nas četvorica sjedimo do sitnih sati uz priču i piće. U neka doba nailaze i smetlari koje zaustavljamo i oni vrlo rado sjedaju s nama i odlučuju popit po pivo. Nikša odlazi kući jerbo ujutro radi, Crni se također povlači, a Matija i ja odlučujemo da ćemo večeras sami napravit feštu jer smo prešli prvu etapu putovanja. Tako da smo nas dvojica pili cijelu noć do osam ujutro.

požar uz čik pauzu nakon kočenja

mali ston

Most dr. Franje Tuđmana

Tona i simpatični iznamljivač soba

Club House MK Dvije Rote

Guzzi

Sjenkica

20.07.2010.

Buđenje negdje oko 14 h. Mamurni i pijani do zla boga od noći prije. Odlučujemo se da odemo u Cavtat na plažu malo doć sebi uz more i kakav hladan sok koji se na kraju pretvorio u karlovačko J

Taj dan smo baš izdangubili po plažama i birtijama Cavtata te smo se negdje oko 6 vratili u Ćilipe. U međuvremenu nas je Nikša pozvao do njega kući i pokazo nam svoju konobu u kojoj spava ono dobro vino što smo pili noć prije. Usput punimo još koju bocu njegovim vinom i odlazimo nazad u club house. Uskoro dolazi ostatak ekipe iz MK Dvije Rote (imaju redovni sastanak kluba) i opet s njima palimo roštilj i ostajemo do sitnih sati uz priču o cestama i motorima i svemu šta ide uz to.

21.07.2010.

Ovaj dan odlučujemo otić do Prevlake i tamo popit piće. Crni nam daje upute kako do prevlake. Odlučili smo se ne ići glavnim magistralnim putem nego lokalnom cestom. Cesta je prazna, uska i jako jako lijepa za jednu laganini vožnjicu od nekih 40 – 50 km/h. Vožnja s dignutom kacigom je zakon. Usput smo obišli ranč s konjima i popili piće u nekom malom selu. Uskom cestom stižemo na samo prevlaku i tamo jedemo čevape i tu nam pada blesava ideja (koja inače nije bila u planu putovanja) ajmo obić i Boku Kotorsku kad smo već tu. I tako nas dvojica sjedamo na motore i opet na granicu. Naši policajci nam samo odmahuju rukom (ipak je ovo lokalni prelaz), a Crnogorci nas zaustavljaju. Jako ljubazan policajac po ime Mile (ima i on pločicu na košulji) nam kontrolira dokumente i pitam ga koliko ima od Budve. Čovjek odgovara pa jedno cca 45 min. Super mislim se. Odemo dolje. Popijemo piće i vraćamo se nazad. E tu smo pogrješili. Naime do Budve jest 45 min ako ideš trajektom preko Boke Kotorske, a mi majmuni smo se uputili cestom koja vodi oko cijelog zaljeva. Tu sam prvi i zadnji put na putovanju počeo na veliko gubit živce. Cesta je nikakva, puna brazdi u koju mi prednja guma redovito upada, ogromnih kolotraza i nažalost vožača kakvih nisam mogo ni sanjat da postoje. Ne postoje žmigavci, ne postoji prvenstvo prolaza, bjesni tatini sinovi u mercedesima novije klase ti se guraju na pola metra od zadnje kotača. Prestižu te u krivini i usput malo guraju s ceste, u tunelu nema nikakve rasvjete, asfalt je prekriven slojem prašine. Ma katastrofa živa. Matija je svjedok da su mi bar 5 puta oduzeli prednost u Crnoj Gori. Na kraju smo uspjeli doć do Budve i samo se provozat kroz grad i okrenut i krenit nazad. Nikad nisam bio sretniji u životu nego kad sam tad vidio našeg graničnog policajca i kad smo ušli u Hrvatsku nazad. Ipak su ceste mnogo bolje, a i sama kultura vožnje. Čim smo prešli granicu stajemo na prvoj benzinskoj s koje nam se pruža prekrasan pogled na Snježnicu ispod koje su prekrasni uredni vinogradi. Tu pijemo pivo i premoreni se vraćamo u club house. Navečer smo izašli vani u Cavtat i moram reć da sam se razočarao našom turističkom ponudom i glupim zakonima (opet). U ponoć jedno prekrasno mjesto postaje potpuno mrtvo. To nije dobro za jednu zemlju koja dobrim djelom živi od turizma. Vraćamo se u Ćilipe i odlazimo na spavanje.

pogled na Sniježnicu

Nikša u svom podrumu s dobrim vinom

Pogled na Prevlaku s brda

cesta do Prevlake

Najjužnija točka Hrvatskog tla

Boka Kotorska

Chopperi u boki

Boka Kotorska - otoci s samostanima

Vinogradi ispod Sniježnice - na povratku u Ćilipe

22.07.2010.

Budimo se relativno rano. Danas imamo plan spičit skroz do Stankovaca gdje se održava trodnevna motorijada. Pozdravljamo se s Crnim uz obećanje da ćemo doći ponovo. MK Dvije Rote šta da kažem. POŠTOVANJE!!! Krećemo i danas vožnja baš paše. Slikamo se iznad Dubrovnika.

Vozimo se dosta brzo i odlučujemo se prvom prilikom popet na autocestu. Ipak je dosta kilometara do Stankovaca, a i vidjeli smo obojica taj dio dalmacije pa je bolje da dođemo čim prije i raspakiramo stvari i šatore. Na autoputu stajemo na benzinskoj i srećemo još tri choppera koji voze neki Slovenci. Sjedamo svi zajedno za stol i skontamo da idemo svi u Stankovce pa se odlučujemo putovati zajedno. E to je bila greška. Jedan iskusniji (barem se tako činio zbog godina) od njih govori da će on bit road capetan na autoputu pa ću ja preuzet lokalnom cestom jer sam je već prije vozio. Ne da čovjek nije bio dobar road capetan nego nas je ostavio par kilometara iza sebe. Vozio se 180 km/h pa kočio i smanjivo brzinu na 80 km/h pa uljeto u škarice i sve tako do naplatnih kućica. Kad sam ja preuzeo vodstvo nisam mogo vjerovat. Vozimo se 70-ak km/h a njih nigdje!!!!!????????? Da ne povjeruješ. Na autoputu su jurili i letili, a na običnoj cesti ne znaju vozit 70 km/h. Ali dobro došli smo u Stankovce. Tu večer odlučujemo otić do obližnjeg Pirovca na pizzu i usput posjetit moje kumove koji su tamo na ljetovanju. Sve super. U Pirovcu pijemo par piva i pada noć. Meni opet lampa ne radi na Sjenkici. Tako da se vozimo paralelno nekih 30 km/h da Matija može svjetlit a ja uz njega na poziciji. Nema veze uspjevamo sretno stić na mjesto susreta. Nakon još nekoliko pića Matija odlazi spavat, a ja se odlučujem na varijantu pijenja s članovima MK Stankovci i još ponekim pristiglim gostima. I tako pijem do 4 ujutro i odlazim spavat.

23.07.2010.

Buđenje oko 8 dolazim na šank i vidim da mi je prednja guma skroz prazna. Sreća LG (TG) iz Stankovaca govori nema problema Žlica otirat ćemo ti motor da ti pokrpe gumu. Tako i bješe samo mi Matija odvezo motor jer sam ja bio premamuran da bi vozio tako rano ujutro J

I stvarno do popodne je guma bila zakrpljena i motor pod mojom guzicom negdje oko šanka J

To popodne je došao i ostatak ekipe. Boki, Ana, Ivana i Neda iz Rijeke te Neno Hellcat kojeg sam već prije spominjo. Nemam šta pričat pijanka tu noć i iduće dvije

LG (TG) legendoooooooooooooooooooo

25.07.2010.

Dižemo se ujutro, na jako ružan način i jako mamurni vozimo prema Rijeci gdje ću provest još par dana godišnjeg. Uz put stajemo kod Nene u njegovom rodnom mistu na kavu te krećemo dalje. Lijepa vožnja uz malo struganja asfalta nogama (zbog naginjanja) i cap. Ispred Rijeke nas zaustavlja policija. Preticanje na mostu preko pune linije, prevelika brzina i još uz put samo ja uspio posijat tablicu. Matija i Boki dobivaju kaznu za brzinu 500 kn, a ja dobivam kaznu za tablicu 300 kn. Još moram puhat alkotest jer sam osto bez glasa, ali ništa 0.00. Policajci su bili odvratna bezobrazna đubrad i nadam se da ćemo se jednom srest i popričat ko civili. Toliki kretenizam nisam odavno doživio od psa čuvara kriminalnog sindikata. Sreća pa smo odmah napisali žalbe i ja sam u roku par dana dobio novu tablicu koja je i dan danas na motoru.

To je to.

Za par dana sam stigao kući uz pljusak koji me je pratio od Delnica do Karlovca. U Delnicama sam popio piće s Pačom - MK Mountain Riders, dobio domaću pravu rakijicu za uspomenu i otišo kući.

Ovakva putovanja bi si svatko trebao priuštit zbog mira koji poslije nastane i shvaćanja samog sebe. Nisam vjerovao da može postojat tolika doza smirenosti i tolerancije na sve. Od ljudi do vremenskih uvjeta.

Chopper i otvorena cesta su stvarno najljepši doživljaji i osjećaji.

Bar za mene :-)

Mirnu cestu i sritan put svima koji uživaju