VOŽNJA CHOPPER I PROMIŠLJANJA: Karavana PREVLAKA-VUKOVAR Zajedno u ratu

Teško je ovih dana pisati o Vukovaru i svemu onom što je prošao taj grad zajedno sa svim svojim ljudima.

Ima već par godina da je moj prijatelj Đani organizirao karavanu pod geslom „ZAJEDNO U RATU – ZAJEDNO U MIRU“ od Prevlake do Vukovara.

Kako nisam imao motor, nažalost prve dvije godine sam morao propustiti, ali bili su praćeni na svakom koraku, što preko raznih foruma, raznih live streamova i ostalih. Kako sam se napokon dokopao svoje sjenkice ove godine ni za šta se ne propušta odlazak u Karavanu i samim tim odavanje počasti gradu heroju, svim njegovim herojima i svim Vukovarcima.

Kako već znate Karavana kreće iz Prevlake 14.11. i vozi po etapama do Vukovara. Prva etapa je Prevlaka-Knin, druga etapa 15.11. je Knin-Zagreb, treća etapa i finalna je 16.11. Zagreb-Vukovar.

E sad se događa ona nikad preboljena nervoza od nečeg velikog i nečeg s čim si ponosan iz srži cijelog svog bića. Nešto što želiš i nešto s čim si odrastao i nešto što je ostavilo ogroman trag na tebi, tvojoj obitelji, nešto što je izgradilo tvoju Domovinu u samim temeljima. Zbog posla ne uspjevam pratiti Karavanu od samog početka iako sami Bog zna koliko su mi bili u mislima na svakom zavoju cesta koje dobro poznam, na svakom stajanju i susretu s nesebičnim ljudima koji su se potrudili organizirati i prihvatiti jednu takvu skupinu domoljuba i velikih zaljubljenika u dva kotača.

Napokon dolazi taj 15.11 i ja radim samo do podne, više ne mogu ostat na poslu zbog svoje glave koja ne misli ni na što drugo osim dočeka Karavane u zagrebu i sretanja dragih ljudi, štoviše braće s juga. Na brzinu pakiram stvari, punim bisage kojom litrom domaće rakijice, vežem vreću za spavanje na sedlo iza sebe i pun ponosa kačim hrvatsku zastavu na motor.

Sjedam na motor i pičim do jednog moto dućana kupit još nazuvke na kišno odjelo ako slučajno bude kiše da mi baš čizme ne promoče, jerbo nije baš zdravo hodat mokrih nogu.

I tako planirano vrijeme je bilo da Karavana negdje oko 15 sati bude u zagrebu na benzinskoj pumpi.

Nadobudno dolazim već u 14.30 na pumpu i srećem par ljudi koji se već lagano okupljaju u isčekivanju.

Normalno Karavana je kasnila i stigla je na pumpu tek oko 19 sati. Kratko zadržavanja i pozdravljanje i lagano krećemo prema Dugom Selu gdje ćemo spavati u organizaciji MK Tigrovi. Prva moja vožnja u tako velikoj koloni.

Prvu noć nemam što govorit. Susret s poznanicima i ispijanje piva do kasno u noć.

Iduće jutro mi se dogodio prvi čudni osjećaj.

Upalili smo motore i krenuli prema Velikoj Gorici. Idemo obilaznicom oko Zagreba i prelazimo most na Savi. U praskozorje gledam hladno sunce kako pomalo pokazuje lice iznad smrznutog tla i inja na granama. Prekrasna slika za početak putovanja, nažalost nisam je mogao uslikat u vožnji.

Prvo stajanje je već u Velikoj Gorici na spomeniku palim borcima. Tu nam se priključuje još jedan dio motora i krećemo lagano prema Sisku.

U Sisku je malo duže stajanje i već je rano jutro pa sam se priključio MK Nomadi iz Župe Dubrovačke na koji Jack Daniels. Slikanje na spomeniku i u tom trenutku mi pogled pada na jednog starijeg čovjeka u dugom kaputu, kako stoji kraj spomenika i promatra nas sa suzama u očima. Nakon toga govori nešto Bepeu. Prišao sam Bepeu i dajem mu bocu da popije malo i pitam: „Bepe šta je htio ovaj čovik“? Na to Bepe odgovara, tu na spomeniku mu je sinovo ime pogino je u ratu. Nakon te rečenice ostao sam u svojim mislima jedno vrijeme dok me zvuk upaljenik motora nije vratio u stvarnost.


Sisak spomenik


Sisak

Idemo dalje prema Kutini. Kolona je sad zasad poprilično velika i ja se nekako najugodnije osjećam vozeći se iza Vlahe MK Omiški gusari. On vozi velikog choppera i baš tempom kakavi i meni odgovara. Na samom ulazu u Kutinu gledam sa strane ceste neka kerina lutalica. Odjednom se diže i pođe trčat preko ceste ko da ga svi vragovi gone. Mislim se ako mi ovaj uleti pod prednji kotač nema ništa ni od mene ni od motora ni od Karavne za mene dalje. Sreća pa je Vlaho bio isprid mene i on je to rješio sa svojim chras barom udario je pseto direkt u glavu i odbacio ga u jarak pored puta. Uf opasnost izbjegnuta Vlaho piće plaćam čim stanemo. Ulazimo u Kutinu, prvi put sam tamo i grad mi se jako sviđa. MK Vilenjaci su tu organizirali doček uz kuhano vino, pivo i ostale delicije.

Kutina

druženje u Kutini

Kutina

Tu stajemo jedno vrijeme i krećemo dalje za Požegu. Vožnja bjaše ko vožnja uhvatiš svoj tempo i voziš se u grupi koja ima sličan i to je to. Dolazimo u Požegu na glavni trg u centru grada. Tamo nas dočekuje gradonačelnik s pripremljenim govorom koji se nije potrudio ni pročitati par puta prije tako da je cjelio vrijeme govora zamuckivo i krivo čito s papira, ali nismo mi tu zbog njega. Trg je prepun motora i radoznalih građana. Opet sjedamo i idemo na neki lokalni stadion gdje je MK Independet Čopor organizirao ručak. Bilo je tu svega. Pečenja, čobanca, čvaraka svega svega što možeš zamislit i poželjet. U jednom trenutku odlazim s MK Beštije na obližnju benzinsku popravit stanje goriva u motoru i stanje zraka u gumama. Odlučujemo ostat na benzinskoj i popit još bocu vina prije polaska. Napokon krećemo i kao da je vrag ušo u sve nas jurimo i guramo se cjelim putem od Požege do Đakova. Već lagano pada noć i čudno se voziti po ovim slavonskim cestama. U jednom selu opet ogromna opasnost. Kako je ogroman broj motora prolazio kroz selo, uznemirile su se krave i počele trčati od dvorišta do dvorišta i po cesti i okolo ceste. Čista sreća pa se nikom ništa nije dogodilo u tom napadu kravljeg ludila. Dolazimo u Đakovo ispred katedrale u već je skoro noć. Gledam u katedralu koju vidim prvi put u životu i vidim da se lagano pale svijeta. Domaćini iz Đakova su pripremili štand s kobasicama i pivom, a i njihove žene su napekle tradicionalnih kiflica i lijepo ih složile u velike pletene košare i djelili sudionicima karavane. Nakon kratkog stajanja krećemo prema Vinkovcima i dalje prema krajnjem cilju Vukovaru.

Požega na trgu

Požega

Prolazak kroz Požegu

Đakovo

Đakovo - katedrala


Đakovo katedrala

Evo dok ovo pišem lagano se ježim od sjećanja na osjećaj. Prolazimo kroz Vinkovce i po svim selima ljudi stoje uz ceste i pozdravljaju nas, djeca trče iz dvorišta škola, neki mašu zastavama…

Ravna cesta vodi prema Vukovaru. U daljini ispred sebe vidim plavu policijsku rotaciju, odmah iza nje orgomni barjak i crvena svjetla od repova motora. Pogled u retrovizor i vidim beskrajnu kolonu žutih farova dokle god mi pogled seže.

E sad tu su se javili čudni osjećaji. Ponosan si na to što dolaziš na obljetnicu, a u isto vrijeme se ogromna tuga gomila. Napokon dolazimo u Vukovar i stajemo kod doma Blago Zadro (pored tenka) tu ćemo spavat, a prekoputa je legendarni kafić Mustang. Nešto sam pojeo ni sam ne znam što i odlučujem ostaviti sve sudionike Karavane da se zabavljaju i pričaju. Nekako sam se osjećao sjetnim. Sjeo sam na motor upalio ga, i popušio cigaretu na njemu. Odlučio sam idem solo u grad i na Ovčaru. Već je noć i ništa se ne vidi, a i hladno je. No odluka stoji. Vukovar spava. Spava apsolutno nesvjestan (bar se tako čini) da će tisuće i tisuće ljudi proći njegovim ulicama u iduća dva-tri dana. Krećem lijepom širokom cestom prema centru kroz hladnu slavonsku noć. U centru stajem na bankomat i usput se lagano vozim starim dijelom na kojem su još vidiljivi ožiljci rata i razaranja koje je pretrpio ovaj grad. Ožiljci mržnje i ludila, a na drugu stranu stoji hrabrost, želja i ponos. Na kraju odgromna žrtva. Zrak je imao čudan miris i okus. Bio sam već prije u Vukovaru, ali večeras je nešto drukčije bilo u zraku. Prolazim pored vodotornja i krećem dalje sam ravnom cestom prema Ovčari. Noć je i prolaznici su rjetki. Prolazim groblje i skrećem desno u polje na malu cesticu koja vodi do Ovčare. Parkiralište je prazno. Nema ničega samo je moj motor potjerao neke noćne ptice u let kad sam došao. Skidam kacigu i dolazim do spomenika. Čudni osjećaji, ali tamo ne puše vjetar, ne čuje se ništa. Jednostavno izgleda kao da je sve umrlo. Ne mogu to ni opisat. Sjeo sam na klupicu pored jednog stabla i zapalio cigaretu pritisnut cjelom atmosferom.

Vukovarska noć

motori ispred tenka

Sjedam nazad na motor i odlazim na još jednu čik pauzu pored vodotornja. Spuštam se u grad i srećem neke svoje kolege iz Karavane. S njima pijem piće i vraćam se u Mustang.

Tu sam se malo uspio opustit i popit koje piće iako uopće nisam bio slavljenički raspoložen. No tad je jedan čovjek (poslije mi rekli da je svećenik) rekao onako na glas: Pjevajte momci, pjevajte, cjelu noć nek se slavi. Razloga imamo. Te riječi su me malo digle i navalio sam na vino s ostalom ekipom.

Ujutro buđenje, doručak kod Ćorka na ranču i krećemo. Kolona bez kraja prolazi Vukovarom i dolazimo na groblje. Na spomen obilježju slušamo govor gradonačelnika, potom odlazimo na Ovčaru u spomen dom i na mjesto gdje su svi oni ljudi poubijani. Mjesto apsolutno drukčije izgleda danas nego sinoć kad sam bio prisutan. Tu nam drži govor Petar Janjić poznatiji kao Tromblon. Nevjerojatno kako je planski odrađeno ubojstvo preko 200 ljudi.

Nakon tog vraćamo se u centar na kavu. Sjedim sa Zlajom i Ivanom na kavi i kukam kako bi htio pojest juhu il nešto toplo. Oni se slažu i ubrzo nalazimo restoran ispred kojeg piše: Juha, bečki i salata – 30 kn. Odlično. Upadamo u restoran kad unutra 10-ak kolega bikera sjede i jedu. Tako i mi. Najeli smo se, ugrijali i popili koje piće. Odlučujemo otić do Iloka na razgledavanje i crno vino, međutim kiša nam kvari plan. Sjedamo na motore i vraćamo se u Mustang. Tamo nailazi Đuka moj prijatelj iz Vukovara i govori meni i Zlaji da smrdimo ko konji i sjeda nas u auto i vozi kod sebe kući na koje pivo i tuširanje. To tuširanje toplom vodom me apsolutno vratilo u život.

Tu noć su došli i neki prijatelji iz Samobora tako da smo se zapili malo jače. Ja sam otišao kažu ljudi negdje oko 4 spavat.

Fešta u Mustangu

Ispred Mustanga

HVO u Mustangu

Dolazak na Memorijalno groblje

Polaganje vijenaca na centralnom spomeniku

Spomen dom Ovčara

Ovčara

Ovčara polaganje vijenaca

Ujutro buđenje i mala grupica od nas 15-ak kreće ranije za Zagreb. Oko 18 dolazimo u Zagreb i lagano se razilazimo svaki na svoju stranu do idućeg susreta.

Počasna straža (u pozadini Mustang)

povratak u ZG

povratak (desno na slici Bepe, Zlati i Zlaja)

Vukovar,

Što napisati o tom gradu, njegovim ljudima. Svaki put kad sam tamo osjećaji mi se mješaju, a u isto vrijeme pljeni nekom posebnom ljepotom. Jedino što mogu reć vidimo se opet dok god budem mogao dolazit.

Hvala